Idemo tamo gde su zvukovi reci ,
gde se ruke čvrsto prijateljski stežu.
Tamo gde se misli radjaju kao celine,
tamo gde govore violine.
Ovde smo vezani
zracima zubatoga sunca.
U nedrima šuma trazimo svoj
izgubljeni vid.
Idemo tamo gde nas nosii svetlost
i trezni vetar pijane od biljnih nektara.
Pevaćemo pesme brzih reka,slapova i zlatnih jezera
pod komadom neba,
pod krznom zemlje i okriljem drevnih
hramova.
U carstvu blistavaih kupola u naručju večnosti
našoj ljubavi ne postoji kraj.
Spoznajmo čudesno prostranstvo koje se pruža
izvan kamenog vrta neonskih ruža.
Нема коментара:
Постави коментар